Obscura Arcana Mortis

Povratak.
Totalno nepotreban, totalno slučajan... Kao i sve više stvari oko mene u zadnje vrijeme.
Da li je stvarno sve neka vrsta jebene slučajnosti? Ili se sve događa s nekim razlogom, s nekim ciljem...? Opisujem sebe kao teškog realista koji graniči s pesimistom (te se dvije strane zapravo bore u meni) i prije nisam vjerovala u sudbinu. Ali uglavnom se neke stvari u životu poslože onako kako bismo najmanje očekivali. Poslože se na određen način koji je zapravo savršen u tom nekom svom čudnom smislu i uhvatiš se kako misliš: "Pa, to je možda stvarno sudbina."
Kako god bilo da bilo;
dobro je. Bolje nego prije, iako znam da to i nije neka usporedba jer pokušavam napredovati s vremenom (ovisno o stvarima o kojima govorim), ali kao osoba sam se pokušavala podići na neki viši level i mislim da sam uspjela. Pokušavam i dalje, jer saznajem toliko novih stvari i polako mijenjam neke dijelove sebe koji su me prije vukli prema dolje.
Da, možda u meni trenutno ima više skepticizma i cinizma prema životu nego ikad prije; ali mislim da su to još zdrave doze koje su potrebne svima nama da bismo mogli funkcionirati u ovom današnjem svijetu. Možda sam kuja više nego ikad prije i ne razmišljam toliko o tome. Ali isto tako sam puno naučila o stvarima koje mi prije nisu bile jasne.
EVERYTHING CHANGES.
Nemoguće je da stvari ostanu zaleđene, nepomične, nepromijenjene.
Pa ipak, postoje neke trenutci u koje bih se vratila odmah i bez razmišljanja- ali postoje slatki podsjetnici na njih svaki dan tako da neka nostalgija nije ni potrebna.
Možda po prvi učim što zapravo znači voljeti.
Tek sada shvaćam težinu te riječi i svega što ona nosi sa sobom...I ne bojim je se više toliko.

Dajem puno, očekujem puno.
Ili možda obrnuto?
Ima dana kada mislim da apsolutno ništa neću moći napraviti kako treba i kada treba; ali na sreću, takvi dani su rijetki.
Puno su češći dani kada mislim da mogu SVE i kada sam spremna napraviti sve da ostvarim svoje ciljeve i dođem do onoga što želim...
Više nego ikada prije vjerujem u neke svoje sposobnosti, i u zadnje vrijeme sam više-manje stalno na tom jebenom egotripu i ne mogu se skinuti s njega. Jednostavno je predobro. Ne želim da završi.

Navučena sam na nekoga.
Drogiram se tim našim, samo našim svijetom.
I da, kao i sve ima svojih uspona i padova, ali većinom je dobro, predobro.

I`m blown away.

Eksam. Previše pušim, premalo spavam.
Mislim o Njemu i čitam log viewer, razogovre stare godinu dana. Koji flashback.
Boli me glava i uzimam tablete.
Nikad ne razmišljam unaprijed, znam da trebam plan ali nemam ga snage napraviti.
Mislim da sam izgubljena.
Volim se igrati sa narcisoidnim ljudima.
Pišem o svemu, osim o nama (zapravo je suprotno. Pišem samo o nama, ali to tako ne izgleda).
Dijagnoza: bipolarni poremećaj. Može li se isprati alkoholom?
Asocijaliziram se, po uzoru na tebe.
Ne javljam se, a želim.
Slušam VAC.
Planiram staviti još jedan pirsing, uskoro.
Planiram putovanja.
Želim Njih,a tako su mi daleko.
Dolazim doma, razbacam stvari po sobi u sjedim u mraku skoro do jutra.
Ne znam se izražavati.
Mislim da moje riječi zvuče glupo kada dobiju oblik.
Dosada je zapravo jako zabavan osjećaj.
I dat ću ti svoju ljubičastu bilježnicu.




She's in love with herself
She likes the dark
On her milk white neck
The Devil's mark
It's all Hallows Eve
The moon is full
Will she trick or treat
I bet she will

She's got date at midnight
With Nosferatu
Oh baby, Lilly Munster
Ain't got nothing on you
Well when I called her evil
She just laughed
well cast that spell on me
Boo Bitch Craft

Yeah you wanna go out 'cause it's raining and blowin
You can't go out 'cause your roots are showing
Dye em black
Dye em black
black black Black no. 1

Loving you was like loving the death

Little wolf skin boots
And clove cigarettes
An erotic funeral
For witch she's dressed
Her perfume smells like
Burning leaves
Everyday is Halloween

Loving you was like loving the dead

Odsada nadalje komentiranje je (opet) zabranjeno. Suck it bitches

Ako kažem da mi fali, onda sam ja ta koja je slaba. A ja mrzim, MRZIM sažaljenje. (ti kao da ga tražiš).
I zašto tek sada trošim vrijeme na stvari o kojima sam trebala prije misliti? Moram sjebati i tek onda pokušati popraviti. Ne tražim reakcije...iako im se ponekad potajno nadam.
Vlastite opsesije i bolesno poremećena percepcija će me ubiti na kraju. Jedinu šansu za izvlačenje sam bacila kroz prozor...A kasnije čak nisam ni žalila.

@ someone...
uvijek pobacaš sve dijelove mene ali ja se uvijek vraćam...Nikada mi nije dosta i kao da uživam u toj bolesnoj igri, u tome što me boli...Da boli me, priznajem to prvi put, i sad se neću pretvarati da mi nije stalo i da ću samo pustiti, kad i ja i ti znamo koliko mi ovo znači...(a znam i koliko tebi znači-iako uvijek samo šutiš i ne želi ništa reći). Ma, samo šuti. Tvoja tišina toliko toga govori o tebi. A ja te znam tako dobro, da mi ne moraš ni reći što misliš nego automatski znam.
Ako kažeš da je sve ovo ništa, u pravu si. Ja stalno krećem ispočetka ali se uvijek vraćam tamo gdje smo mi stali. Ti si to što me uvijek vuče unazad.
Odbacujem sve šanse da budem sretna kako bih mogla biti nesretna s tobom.
Da, jedino tako osjećam nešto...I koliko god boljelo, i koliko god bilo beznadno, ne puštam. Ne puštam već toliko dugo, i sad na kraju sam pomalo umorna...

Savjest mi kaže:
zajebi sve to.
Mislim, je li uopće vrijedno?
Moja savjest se sarkastično smije. Ja nemam hrabrosti. Moj cinizam je ionako otjerao previše ljudi od mene.
Moja samokontrola slabi.

Zbog tebe sam poderala sve stranice i i istrgala Nas u tisuću sitnih komadića. I osjećaj je bio sasvim dobar. Iako se još uvijek osjećam krivom.
A sada...uživaj u prizoru.

Došlo je vrijeme da napišem post za zadnjih par mjeseci.
Da budem preciznija, za ta 2-3 kaotična, nemirna mjeseca koja nikad neće dobiti neki logičan, smirujući kraj.
Ljubav? U koju sam odbijala vjerovati, koju nisam željela jer sam mislila da je nepotrebna i da se ne uklapa u moje poimanje "happy lifea". Ljubav, koja mi se dogodila.
Ne znam ni sama kako. Prijateljstvo, međusobno razumijevanje, intenzivniji odnosi. Dogodi se? Očito. Dogodi se, i potraje.
I naučila sam stvari koje prije nisam znala, ili nisam željela znati.
Dođe, i prođe. O kraju neću pričati, mislim da se ionako već previše zna. Želim taj mali dio, bar to, sačuvati za sebe. Želim sačuvati sve to. Ima toliko podsjetnika s kojima moram živjeti svaki dan i nije mi lako. Mrzim kada mi neki postavljaju bespotrebna pitanja o svemu tome, a nije njihova jebena stvar. Mrzim što imam stranice i stranice ispisane detaljima, a više ih ne mogu pogledati. Mrzim to što smo se morali tako uništiti.
Većina postova na ovom blogu je napisana o tome (iako se na prvi pogleda možda ne čini tako).
Ne želim ih zbrisati...Ne mogu jednostavno. Ionako ih nitko ne razumije, osim mene.

Više ne vjerujem sebi. Bilo je teško zadržati me dugo na istom mjestu, sada je nemoguće. Počela sam bježati od obaveza, počela sam sakrivati neki bitne dijelove sebe samo da me ne shvate. Počela sam graditi lažnu sliku sebe, uvijek nasmiješenu & dragu & jebeno zabavnu.
Zapravo lažem samoj sebi.
I mrzim, mrzim, mrzim pretvaranja. Najlakše je ostati zatvorena u ova 4 zida, komunicirati s vanjskim svijetom onoliko koliko to želim (a najčešće ne želim uopće), i biti ono što zapravo jesam.
Ne, nikome neću dati da stekne potpun uvid u mene. Cijena je previsoka.

Putovat ću, opet. Opet ću naći načine da pobjegnem od ovog mjesta, bar nakratko.
Vraćam se starim navikama.
Vraćam se onome i čemu se nisam usudila misliti tako dugo. O čemu si nisam dopuštala misliti. A sada...je nekako svejedno. Ako me to usrećuje, ne može biti toliko loše.
Mind games. Manipuliranje drugima. Igranje s tuđim osjećajima. Tako je lako, tako je zabavno. Dopuštam si stvarno previše toga. Čini li me to lošom osobom?

I sad, dolazi kraj ljeta. I mislim da mi je to bilo najzanimljivije dosad. I ponovila bih sve, da.
Još 2 dana sam službeno dijete...A ne želim odrasti.
Još 2 dana da napravim ono što zadnjih par mjeseci nisam.
Još 2 dana da ostvarim ono o čemu sanjam već godinu dana.
Još 2 dana da pobijedim taj strah i vidim što će se dogoditi.
Previše cigareta, previše alkohola, previše nespavanja, previše laganja, previše rastanaka u tako malo vremena.
Say goodbye, honey...

Pišem post, pa ga izbrišem. Neću ići u krajnost. Neću toliko detalja iznositi ovdje, pogotovo sada kada znam da ima nekoliko "anonimaca" na njemu.
S obzirom na to da blog postoji više od godinu dana, u početku sam imala drugu adresu, komentirala sam drugima normalno i oni meni. A kada sam htjela blog pretvoriti u nešto privatnije, promijenila sam adresu, zabranila komentiranje.
A sada je komentiranje opet dopušteno, zbog tih nekoliko pojedinaca čije blogove čitam i koji čitaju moj blog, pa eto :).

Paranoična sam i bojim se. Jebena neizvjesnost. (Opet na početku).
Izbacivanje loših stvari iz života...Ne mogu cijelo vrijeme udovoljavati drugima samo iz sažaljenja, ne mogu se prisiljavati na emocije kojih nema i neću se forsirati. Zapravo sam osjećajnija nego što to pokazujem. Rijetko tko uspije tu osjećajnu stranu mene izvući na površinu.
I ne znam, taj netko uspije...I osjećam se kao da stojim u sobi, bez ijednog dijela odjeće na sebi, potpuno izložena pogledima dok me svi promatraju. Osjećam te jebene poglede i nije stvar u tome što mislim da vide mene izvana, već mene iznutra. (iznurena sam patološkim strahovima u vezi toga).
Obećajem sama sebi, više nikoga neću pustiti tako duboko.
Bliži mi se 18.-ti rođendan i radim PLANOVE i mijenjam neke stvari i pokušavam biti ozbiljnija. Yeah right. U svakom takvom pokušaju sam uspješno failala.
I opet me muči cijela ta priča oko odrastanja...Jer ja u biti ne želim odrasti, ne želim brige, ne želim obaveze. Želim zauvijek biti sposobna raditi stvari koje radim sada i osjećati slobodu koju osjećam sada. Ne želim biti vezana, želim spontanost.
I daaaa, znam kako to sve skupa zvuči, ali trenutno se tako osjećam :).

A neki su, ha, neki su totalno zamjenjivi i potrošni...Tužno ali istinito...
I nije mi više do nekih stvari...Uživam u svakom trenutku, odsada...
I odsada, prestajem biti ono što drugi žele...
I već mi je loše od "joooj ja želim biti kao ti" komentara...


Take a look in the pool and what do you see
In the dark depths, their faces beckoning me
Can't you see them it's plain for all to see
They were there, oh I know you don't believe me.

I mi se vraćamo na staro....da, da... Nakon toliko vremena. Whoa, what a trip. Već sam zaboravila kako je to jebeno dobar osjećaj (i kako boli ponekad, ali to tako mora biti)...
Već sam zaboravila na sve te sitnice koje su mi prije znale u trenu podići raspoloženje.
I bliži se kraj praznika, i trebala bih partijati i uživati u svakom danu, ali ja se polako asocijaliziram :( I hmmm, baš se pitam na koga me to podsjeća...:)

Now it's clear and I know what I have to do
I must take you down there to look at them too
Hand in hand then we'll jump right into the pool
Can't you see not just me they want you too.

Oh...we'll drown together
It...will be forever.

Vraćam se nakon za-mene-podužeg perioda nepisanja.
Prekršim SVA pravila. Prelazim sve moralne i etičke granice koje sam postavila sama sebi. Moja beskrajna glupost graniči s bolesnim hedonizmom (a to mi se nimalo ne sviđa.)
Gubitak kontrole. Potpuni. Ljudima kažem ono što žele čuti kako bi pomislili da radim ono što se od mene očekuje, a zapravo nastavljam po svom. Ponekad se osjećam kao da nemam savjest. Kao da radim stvari bez obzira na posljedice. Kao da me nije strah gubitka svega do čega mi je stalo.
Lažem sama sebi, da ću u samoći sve riješiti. Da će biti bolje ako prekinem sve kontakte s vanjskim svijetom bar na neko vrijeme. Ako se zatvorim u svoju sobu i zaključam vrata i zavučem se u krevet nitko neće moći do mene. A zapravo ne želim da ljudi dođu do mojh osjećaja. Toliko su konfuzni, nerealni, ispremiješani.
Ne odgovaram na pozive, tek tu i tamo napišem koji sms.
I osjećam se prilično dobro. Da, ponekad mi stvarno ne treba ostatak svijeta da bih se mogla nositi s vlastitim problemima. Ostatak svijeta izaziva komplikacije.

Padat će kiša. Želim da ispere apsolutno sve oko mene. Želim da njezin zvuk nadjača vrištanje u mojoj glavi.
I nedostaje mi netko.
I ne znam zašto se uopće trudim oko nekih stvari, zašto forsiranjem produžujem ono što se ionako ne može spasiti...? Ne znam, možda očekujem neki veliki happy end. Možda sam još uvijek pomalo optimistična u vezi svega toga. Možda samoj sebi dokazujem suprotno.
U svakom slučaju, u ovoj igri ne gubim ja...
Lijepo je voljeti i biti voljen. A ja to još uvijek pokušavam naučiti. I naravno da se sumnja, sebičnost i vanjski faktori uvijek umiješaju, ali ne dam da to pokvari sveukupan dojam.

(I da da, konačno sam probušila usnicu ^^)





Those are MY summer dreams.

Prekratko smo ovdje. Premalo je vremena za sve što želimo. Ja sam ta koje će uništiti sve te snove, svjesno i planirano. Ja sam ta koja uvijek sumnja. Ja sam ta koja ti nameće principe kojih se ni sama ne može držati.
I stvarno mi je žao zbog toga.
Pa, još jedan pokušaj me neće ništa koštati. Ovaj put, moram sve zaboraviti i krenuti ispočetka.

Posljedice subote. Hodam kućom nepočešljanja i razmazane olovke, palim jednu od tri zadnje cigarete preostale u kutiji i gledam u nebo kroz prozor. Uživam u svježini zraka nakon kiše. Slušam Amorphis. Pišem zadnje poruke i ne nalazim hrabrosti da ih pošaljem. Neka ostanu spremljene, svejedno.
Volim gubiti svoje vrijeme uzalud. Prečesto to činim. So what?
Bar znam da je ova subota bila jedna od boljih :). Jer konačno sam OPET vidjela Bikini Schapps i bili su još bolji nego prvi put. I vidjela sam ljude koje već neko vrijeme nisam i bilo mi je ful drago. Upoznala sam nekoliko ljudi, zbog čega mi je isto drago. I kao uvijek je bilo puno alkohola, puno smijeha i puno zajebancije.
I ne da mi se pisat (jer se ne osjećam dobro kad ne popijem kavu grrrr).
I volim Bellu, Elu, Marka, Igora, Vedu, Josipa, Antonia, Marijanu, Wolfa, Bornu, Matiju, Fixa i Njega
I voljena sam.
I sutra idem piercati usnicu <3<3.

Post za...pa, prošlost recimo.
Ne znam kako da to drugačije nazovem.
Bilo je beznadno. Bilo je beznadno toliko dugo. Odustala sam na kraju. Napravila sam to jer mi je zdrav razum tako govorio. Nisam više željela završavati sjebana svaki put zbog iste stvari. "Daleko od očiju, daleko od srca". To se pokazalo tako istinitim. Nema više izlazaka, nema više poruka. Da, malo boli, ali tako je lakše. Tako će brže proći.
Svaka zaboravljena sekunda sada skuplja prašinu. Odložila sam ih u najdalju ladicu svoga mozga i privremeno zaboravila. Zašto ih sada opet izvlačim? Neka neobjašnjiva potreba, suluda čežnja? Da, ne znam ni što je to točno. Neriješeni problemi... Preuzelo me tako brzo. Ne postoji lijek koji može zaliječiti žudnju. Trudim se, pokušavam. Ne ide mi. Priznajem, podbacila sam. Priznajem, kriva sam.
Neću ti to reći.
Mučit će me, ali ne mogu. Stari dio mene izlazi na površinu. Stare situacije se ponavljaju, i tako su realne, i prisjećam se koliko su bile dobre. Ne mogu se suzdržati. Želim više, želim toga još. Želim reprize. Nemaju smisla, nimalo. Ali opet, čini se da je to sad jedino što zaista želim, jedino zbog čega se mogu opet Onako osjećati. Ne mogu nikome objasniti, ne mogu definirati. Ljudi osuđuju, a nemaju pojma. Ispituju, a ne znaju ni sami zašto.
Nitko neće saznati.
Zakopat ću to zauvijek, kao što sam i ono otprije. Hoćemo li i ovo izvući opet? Ovisi samo o nama. Jako se bojim. Bojim se da neće biti tako savršeno kao što sam zamišljala i da ću opet pasti. Želim utopiti svu ovu sumnju i preispitivanje. Želim ostati na ovome gdje sam sada, ali znam da neću moći.
Žao mi je što ću uništiti sve ovo. Sve ovo što sam tako dugo gradila i radila na tome. Žao mi je što ću uništiti ono što sam toliko dugo željela.
Svako zlo za neko dobro...? Više ne znam što da mislim.
She's comin' over like a suicide
And it's the same old trip
The same old trip as before
Another complicating suicide
And it's the same old trip
The same old trip as before

Dobro je sada kao što je bilo i prije. Ne, još je bolje. Bolje je sa svakim novim putem. Još jedan pokušaj me neće ništa koštati, zar ne? Da, uvjeravaj se.
Znaš da je to laž. Znaš da je to besmisleno. Znaš da neće dobro završiti. Znaš da će opet boljeti, više nego ikad prije.
So fucking what? Idem dalje. Sjebat ću do kraja.
And it's the same old trip
The same old trip as before

Do koje granice možeš vjerovati nekome? Do koje granice dopuštaš gaženje svojih načela i vjerovanja?
Ja više ne znam. Više ništa ne znam
Osjećam se krivom. Ali nosim se sa svime najbolje kako znam. Osjećam se kao da mi je stalo. Zaista mi je stalo, čak i previše, možda to ponekad pokazujem na krivi način. Znam da nekad agresivno, posesivno i ljubomorno reagiram, baš kao da te želim otjerati od sebe a želim upravo suprotno. Osjećam se kao da ne bih trebala. Trebam se zaustaviti prije nego što pogrešno reagiram i uvijek si govorim da budem, ali u trenutku bijesa ne mogu se kontrolirati. Osjećam se kao dijete očaja. Ponekad, ne, zapravo, stalno, nesposobna sam kontrolirati vlastite emocije i to me tako izluđuje. Osjećam se kao da je gotovo. Gotovo sa lažnim obećanjima, gotovo sa ispraznim pričama, gotovo sa uništavanjem svega. Osjećam da me SVE to prati. Prati me u snovima, prati me na javi i postajem paranoična od svih tih glasova i sjena i strahova i ne mogu ih otjerati. Uvijek se iznova vraćaju po mene i znam da čekaju samo jedan pogrešan korak i onda sam gotova. Osjećam se kao da je ovo sve što ću ikad biti. Strah me da neću napredovati, da ću ostati zaglavljena Ovdje, a to je pomisao strašnija od ijedne druge. Ja se ne znam nositi sa neuspjehom. Osjećam se kao pogreška. I znam da jesam, to je stvar koje sam oduvijek bila svjesna i prisutna je u mojoj glavi jednako kao svijest o samoj sebi. Osjećam glad. Unutarnju prazninu, koju je više manje nemoguće popuniti, ali podsjeća me na ono što jesam, podsjeća me na to da sam živa i da se jedino tako znam nositi sa svime. Osjećam se kao oštrica. Ozljeđujem sve oko sebe na sve moguće načine, nesvjesno. Osjećam se kao molitva izgubljena u letu. Nikad ne dolazim tamo gdje želim doći, uvijek se izgubim na nekom putu između i ostanem tamo. Uništila sam svoje snove, ne mogu ih obnoviti. Osjećam se kao prekrasni gubitnik. Bar u svemu nastojim zadržati svoje dostojanstvo. Neću ga gaziti. Ti to radi zbog mene. Osjećam se prevareno. U svakom pogledu svakog dana sve više i postaje nepodnošljivo. Osjećam se kao da mi se vi jebeni idioti smijete. Ali to je nebitno u cijeloj priči. Bar o tuđim mišljenjima ne brinem puno. Etiketirajte me (i vi ćete jednom doći na red). Osjećam se kao potpuni trošak vremena. Ne sam svog, i tvog. Uživam u tome, ali ipak me izjeda unutra i ne mogu mirno spavati. Osjećam se nevidljivom. I to je dobro, to je dobro, nitko ne zapravo ne može čuti, a ako ne čuju onda ni ne razumiju i onda se ne moram bojati da će netko to sve shvatiti. Osjećam se kao da ne mogu pobjeći od vlastitog uma. Tjera me na analiziranje, tjera me na destrukciju, tjera me da nikad ne budem zadovoljna onim što imam iako imam i previše, tjera me na opsesivne misli i nerealne i nenormalne postupke kojima otjeram sve oko sebe i onda uživam u vlastitoj boli u njenon punom sjaju i jačini. Jedino tako osjećam sebe.
Otvori me, pogledaj unutra. Pokušaj shvatiti. Ja sam dala sve od sebe, možda sam pogrešno objašnjavala. Izreži me u tisuću sitnih dijelova i pobacaj.
I'm afraid I'm a slave, I'm weak and average
I'm afraid I'm a slave, I'm weak and average
I'm afraid I'm a slave, I'm weak and average
I'm afraid I'm a slave, I'm weak and average
I'm afraid I'm a slave, I'm weak and average
Žao mi je. Gubim. To je sve što jesam. Ljuta sam. Bojim se svih tih načina. Pokušavaju biti mi. Zajebano je. Drugačija sam. Riječi i dalje ostaju moj jedini bijeg. Umjetnost spašava (neke dijelove mene). Moja pogreška je bila to što sam vjerovala. Stvaranje moje sudbine- sa poezijom, i patnjom. Brutalno sam masakrirala svaki dio svoje boli. Svejedno se bojim, svaki dan. Ovi pohlepni paraziti, potpuno me izjedaju. Ja nisam tvoj rob, suprotstavljam se. Ne možeš me više povrijediti, ne možeš me više povrijediti. Hranim se sa ranama koje su prije krvarile. Uništavam stvari koje oni ne razumiju. Opasnost, nijedna riječ ju ne može opisati. Koristim svoj strah za jačanje svoje mržnje.
and now you're walking away
and now you're walking away
Glasovi u mojoj glavi zaista ne misle ništa loše. Uvijek su tu za mene. Cijeli svijet te zajebe i nestaješ. Pa ipak, taj umirujući glas u mojoj glavi mi govori da će sve biti u redu i da nastavim. Ove igle, zaista nisu tako strašne. Kada se poigram njima posve sam mirna i ne osjećam ništa. Ove rane su jedini dokazi da zaista nešto osjećam. Samo to krivo pokazujem. Vrijeme...vrijeme ne liječi, ono nagriza i uništava. Pojest će nas. Zato ja svoje trošim uzalud. Ovi zidovi su tako čvrsti. Pokušavam se zaletiti ali samo se odbijem i vratim na početak. U svemu je tako. Zabijam nokte u meso i dajem sve od sebe. Sve me boli, osjećam vrtoglavicu. To je samo početak, dušo. Možeš ti i bolje, znaš? Izdrži ovo i bit ćeš dovoljno dobra.
U redu, ne sasvim dobra, ali dovoljno da možeš nastaviti dalje.
Hajde, hajde, budi svjedok mome padu (znaš da želiš). Pa zabrij da je jedan dio zbog tebe. Znaš da će djelovati utješno. Ja sam tvoj propali slučaj.

Kad se prijeđe svaka granica, što ostaje? Znam, znam, logičan odgovor je -poslije je još bolje, normalno nastaviš, uživaš. Ja ne. Ja kompliciram.
Zakompliciram sve što je lijepo, sve što je normalno, sve u čemu bih trebala uživati. Sklona sam destrukciji. I žao mi je, jer znam da s time povrijedim osobe oko sebe. Znam da sam sebična i loša osoba, i koliko god mi je žao zbog toga, ponekad uživam u toj činjenici.
Toliki nalet osjećaja u tako malo vremena još nisam osjetila. Da, mislim da gubim razum kad sam pokraj tebe (ali na onaj pozitivan način). I mislim da svaki put postaje sve bolje. Postaje sve jače i jače. Ponosna sam na ovo što imamo (jer to tako malo ljudi ima), obožavam ovu našu međusobnu povezanost, naše razgovore, zagrljaje, poljupce, baš sve. Uživam zato što je verbalni dio veze predivan koliko i fizički, i obrnuto.
Ja prelazim granicu. Moje ovisnosti kao da nas pokušavaju uništiti, ali ja im ne dam. Konačno ću biti jača od tog jebenog dijela sebe kojem ne dam da izađe na površinu. Previše te volim da bih te samo tako pustila.

Imala sam sumnje. Uvijek me muče u određenoj fazi. I upala sam u krizu.
Ali polako, rješavam to sama sa sobom. Ne mogu si dopustiti određene stvari, ne mogu ponavljati stare greške.
Teško mi je ostaviti prošlost na miru. Stalno iznova kopam po njoj, izvlačim stare stvari i pokušam ih vratiti, a znam da ne mogu. Neke osjećaje osjetiš samo jednom : tu i ostanu. I koliko god ja pokušavala vratiti taj prvobitni feeling, ne ide mi, jer je nemoguće. Bio je- nestao je.
Pokušavam vratiti osobe koje su davno nestale. Nostalgija me jebeno muči. A ne mogu je se riješiti.

3 ujutro. Gledam munje kroz prozor i slušam kako kiša pada. Ostavljam poruku, još samo tu jednu, za svaki slučaj. Samo da znaš da sam još uvijek ovdje, iako od tebe već dugo ne čujem ništa.
(teško se pomiriti sa činjenicama)
Ovo je zadnji put, obećajem si. (da, to sam si već toliko puta obećala, i svaki put iznevjerila sam sebe). Trudila sam se uživati u svakom trenutku kao da je zadnji. Udisati taj očaravajući zrak, gledati to prekrasno nebo, upijati taj prekrasni krajolik i sve njegove karakteristike. Upijati tebe i tvoje riječi. Sada, vidim koliko je zapravo vremena ostalo neiskorišteno.
But all will pass, will end to fast, you know.
Stvari dolaze i prolaze.
Mrzim prolaznost. Toliko me uništila...Prolaznost ljudskog života. Prolaznost ljubavi. Prolaznost vremena općenito.
Nakon svega toga, mogli bismo reći kako su stvari prilično beznadne. Ako smo pesimisti po prirodi, naravno (kao što sam ja). Zašto uopće graditi bilokakve odnose ; zašto ustrajati na očuvanju veza i prijateljstva? Ionako će se raspasti kad-tad. Ionako će završiti, kao što sve završava.
Ali, ne dopuštam si ovakve misli prečesto. U posebnim trenucima kada me uhvati želja za nihilističkom filozofijom, kao sada, onda da.

Da, čak sam mislila potruditi se i nekako pozitivno završiti ovaj post. Ali nisam imala ideja.
I zato, za sve ovo, lyricsi od pjesme koja me odvuče u "ta neka vremena" i od koje me još više pere nostalgija svaki put kad je čujem...Ali isplati se. Još jednom, (još samo jednom), ću zatvoriti oči i otputovati Tamo, nitko neće znati i nitko me neće kriviti. I Tamo, Tamo ću opet naći Nas, osjetiti i proživjeti još jednom.
Još samo jednom.

If I could tear you from the ceiling
And guarantee source divine
Rid you of possessions fleeting
Remain your funny valentine

Don’t go and leave me
And please don’t drive me blind
Don’t go and leave me
And please don't drive me blind

If I could tear you from the ceiling
I know the best have tried
I'd fill your every breath with meaning
And find the place we both could hide

Don’t go and leave me
And please don’t drive me blind
Don’t go and leave me
And please don't drive me blind

You don’t believe me
But you do this every time
Please don’t drive me blind
Please don’t drive me blind

I know you’re broken
I know you’re broken
I know you’re broken

If I could tear you from the ceiling
I’d freeze us both in time
And find a brand new way of seeing
Your eyes forever glued to mine.

Don’t go and leave me
And please don’t drive me blind
Don’t go and leave me
And please don’t drive me blind
Please don’t drive me blind
Please don’t drive me blind
Please don’t drive me blind
Please don’t drive me blind

I know you're broken
I know you're broken
I know you're broken

Dogode se neočekivane stvari. Svađe, napadaji iskrenosti izazvani alkoholom, alkohol, alkohol i još više alkohola.
A meni, meni zbog alkohola na pamet padaju čudne stvari :).
(Hah, nisam jedina, Njemu isto.)

Dakle, nakon nekoliko mjeseci sretnem dotičnu osobu, i jebeni flashback me vrati nekoliko mjeseci unazad...Da, skoro 5 mjeseci tu osobu nisam vidjela. Sjetim se svega što je bilo prije. I shvatim da mi je užasno žao što sam sjebala tamo gdje nisam trebala, shvatim koliko bi sve savršeno bilo. Da, ne mogu to kontrolirati, fale mi neke stvari koje smo dijelili. Stvari, o kojima sam napisala toliko postova, i kasnije ih čitala iznova i iznova prisjećajući se svega. Ali, vrijeme liječi sve (valjda?). Zaboravim na to, nastavim dalje, kvragu, neću živjeti u prošlosti. Što je bilo bilo je, nije ništa novo da mi neke osobe jednostavno nestanu iz života.
I kad sam se konačno pomirila sa čitavom situacijom, vidim tu osobu na par metara od mene. Primijeti me, smije se. Osjetim kako se tresem (iznenadni strah, valjda). Tu je, tu je, tu je. Smiri se.
I taj me smiješak podsjeti na toliko toga. Na neopisivo puno stvari, i vrati mi taj feeling koji sam prije konstantno imala i zaključim kako mi to sve pomalo nedostaje. Nerealna sam, više ne može i neće biti isto.
I tako, izmijenimo par rečenica, čisto formalno, reda radi. To nismo mi, to definitivno više nismo mi. Ne prepoznajem te. Ne prepoznajem sebe.
I sada je On tu. On je tu uz mene, dolazi, zagrli me i odlazimo, što je ok jer se više ne moram suočavati sa situacijama u kojima ne znam kako bih se postavila. I odem s Njim i šutim neko vrijeme i neodređeno gledam oko sebe, i kažem mu sve onda. Ne, nije bilo u redu sve što sam rekla, zaista sam pretjerala u nekim stvarima. Ali bila sam brutalno iskrena jer sam se morala riješiti toga svega. I zaslužuje znati istinu. I stvarno, sada mislim da je On najdivnija osoba na svijetu, jer je tako divno reagirao. Znam da mu je bilo teško čuti, ipak jer staloženo i smireno razgovarao o tome sa mnom i pokušao razumjeti i rekao da me voli i da ne želi ostati bez mene.
A ja mislim isto, jer se jednostavno više ne mogu zamisliti bez njega. I kad ga ne bi bilo, više ništa ne bi bilo isto. Želim da ovako ostane...zauvijek.
Dijelimo toliko savršenih trenutaka. Iskrena sam do kraja. Razumijemo se. Posve smo isti, na neki način.

Ostatak je pomalo u magli. Vrućina, vrtoglavica izazvana alkoholom, osjetim samo tvoj dah i jedva razaznajem riječi koje šapućeš. Strah me, pomalo. Ali ipak, smijem se.
Savršeno je, stvarno. Bolje od onoga čemu sam se nadala. Bolje od svega što sam dosad planirala.
Trenutna bol. Zatvaram oči.
I tu smo, opet neki novi početak. Isto je koliko i nije.
I volim ga. Neopisivo <3.

This is the first day of my last days

I built it up now i take it apart climbed up real high now fall down
Real far.
No need for me to stay the last thing left i just threw it away
I put my faith in god and my trust in you
Now there's nothing more fucked up i could do

Wish there was something real wish there was something true
Wish there was something real in this world full of you

I'm the one without a soul i'm the one with this big fucking hole
No new tale to tell twenty-six years on my way to hell
Gotta listen to your big time hard line bad luck fist fuck
Don't think you're having all the fun
You know me i hate everyone

Wish there was something real wish there was something true
Wish there was something real in this world full of you

I want to but i can't turn back
But i want to

(Nine Inch Nails-Wish).

Tišina. Tišina koja razara. Ona koja uništava odnose, ona zbog koje se više nikad ne možeš vratiti na staro. Tišina, koje manje više govori sve.
Izbjegavanje izravnog pogleda u oči. Osjećam krivicu, ali znam da sam bila u pravu. Pa zašto me onda tjeraš da se osjećam toliko jebeno krivom? Zašto se uvijek ja na kraju osjećam odgovornom za sve? Krenem nešto reći, ali onda stanem. Glupo će zvučati. Nema povlačenja poslije. Sada tolika odgovornost pada na moja ramena. Toliko svega, da mi je zlo. "Možeš sama, jebeno možeš sama".
Uvjeravam se.
Ali zapravo, ne znam. Nisam sigurna da mogu. Mržnja nije dovoljno jaka da me tjera toliko daleko. Ponos? Možda, ali ne vjerujem. Jedini način da vratim sve na staro jest da gazim svoj ponos, da se ispričavam iako nisam ni najmanje kriva. A ne mogu, iskreno, ne mogu to napraviti. Ne mogu ići toliko protiv sebe. Nitko nije vrijedan toga. Osjetit ću posljedice, znam. U redu je, toga sam bila svjesna od početka. Samo nisam znala koliko će biti jake, ozbiljne. A sad se sve to vraća natrag, vraća se i pogodit će me.
Uh, godine, godine. Gdje je ta "razvijena svijest o posljedicama" i sve ostale stvari koje bi trebale doći s ovim godinama? Ja ih ne primjećujem. Naravno, znam da sada imam više slobode, imam više moći. Ne bojim se više nekih stvari. Zato i jesam krenula sa optužbama zbog onoga što me godinama uništavalo. "Ako se sad ne riješim toga, neću nikad..." Znala sam da nekim stvarima moram stati na kraj, bilo kako bilo. Znala sam da se inače nikad neću izvući iz tih konstantnih depresija koje su me vukle prema dolje, sve na temelju tih ružnih uspomena koje sam vukla sa sobom i predugo. I nisam vidjela kraja svemu tome. A onda...posve nenadano, pruži se prilika. I odlučim, to je to. I sada shvaćam, nakon skoro 18 jebenih godina, DA NISAM NIMALO KRIVA ZA SVE TO. Mene nitko nikad nije izvlačio iz svega toga, morala sam sama.
I kako, kako te sad nije sram pogledati me u oči nakon svega toga? Kako se usudiš reći da se nikad ništa nije dogodilo? Znaš i predobro što je bilo. Znaš koliko je bolilo. Znaš što mi je to sve napravilo, a ipak se praviš da nemaš pojma. Kažeš da sam ja provocirala, da sam ja kriva za sve.
Znam i predobro takve priče...Ne, nema više šansi. Neću ti pružiti više nijednu. Uvijek sam se vraćala na staro i uvijek iznova požalila. Naći ću smisao u besmislu još jedanput.

I stvarno, zahvalna sam što imam Njega, jer je stvarno uvijek tu. I sluša me, i pokušavam pomoći koliko može i manje više mi drži glavu iznad vode. I tek sada shvaćam ljepotu takvih stvari...Znam da nisam sama. Znam da imam nekoga tko će biti tu, koliko god loše stvari bile. Nekoga tko će me shvaćati i voljeti i pričati sa mnom, bez obzira na vanjski svijet. I sve što govore.
Tako da...za svako zlo neko dobro...Tek sada uviđam istinitost te rečenice.

Dirty, little, secret

We're all alone in the city
My hands are stoned with pity
I could get by or get high with fifty yeah
And I, I, I, don't feel pretty
Today

And there's a lady in a stable
Her daddy reads her fables
About the moon and his bride
He's in her room every night
And feeds upon a table
Of silken robes, an altar of stone
But the child is unable
To run run run
And flee his tower of babel
So blood blood blood
Slithers down her ankles

We're all alone in the city
My hands are stoned with pity
I could get by or get high with fifty yeah
And I, I, I, don't feel pretty
Today

Come one, come all, witness the fall
Cry to the sky
Today we break away
Uprising
In the house of secrets
What happens here stays here, say nothing disappear
Uprising, what happens here stays here, uprising, say nothing disappear
Uprising

Locked away
In the chamber of hysterics
Here
In the house
Of secrets
In the house of secrets
I will tell you of lonelinessShhhhh
(Otep)

Ne da mi se više davati objašnjenja. Mrzim kada ljudi ne mogu podnijeti istinu. Mrzim kada netko tuđu iskrenost pretvori u nešto što je loše samo zato što se ne zna nositi sa njom. Mrzim ljude koji se ne znaju nositi sa svojim postupcima. A još više one koji ne znaju priznati da su zajebali.
Odgovornost za svoje postupke snosim u potpunosti. Znam da sam napravila puno (čak i previše) pogrešaka, pa ipak naučim nešto iz toga i idem dalje. Pokušavam biti pametnija sljedeći put (što ne znači da mi uvijek uspijeva). I u zadnje vrijeme, potpuno sam iskrena prema ljudima. Ako mi nešto smeta, reći ću im to u lice i neću se osjećati krivom zbog toga. U biti, nekim sam već i rekla. I naravno, ispala kuja. Ali lakše mi je. Lakše mi je, jer sam konačno izbacila to sve iz sebe.
Neki stvarno nisu vrijedni zraka kojeg udišu.
Ni prvi ni zadnji put čujem da me netko mrzi. Jao, to je TAKAV jebenonevjerojatan i neopisiv kompliment. Vrijedna sam nečije mržnje, nečijeg vremena. I po tome znam da sam ostavila trag na tim ljudima. Da ih zanimam. Jer inače, inače im bi im bilo svejedno.
A što je najtužnije, neki se zaista pokušavaju ponašati kao da ih boli kurac. Pa ostavljaju anonimne poruke, anonimno čitaju moj blog, i komentiraju stvari koje ih se nimalo ne tiču.
Hahahahaha. Svaki put kad pomislim da je moj život "totalno dosadan, nezanimljiv, predvidljiv i uobičajen", pojavi se netko takav i popravi mi dan. Dokaže mi suprotno. Tako da sam na neki način i zahvalna tim jadnim ljudima bez života.
Jedna od stvari koje me stvarno mogu isprovocirati su ljudi koji ti okrenu leđa nakon dugo vremena samo zato što im sasuješ istinu u lice. I kad ih konačno odjebeš (jer ti se ne da trošiti vrijeme na nekog takvog, s razlogom), onda počnu trčati za tobom.
Ne, ja neću pregaziti svoj ponos. Neću se vraćati na staro, jer će po ne znam koji put biti isto, a ja sam već umorna od vječno istih priča i očekivanih završetaka. Iste situacije će se konstantno ponavljati, opet će doći do međusobnog optuživanja, vikanja, vrištanja, suza.
Preloša drama. Nakon toliko puta, djeluje toliko neiskreno i namješteno.
A sada znam. Znam gdje sam griješila i ostavljam to iza sebe. Realno gledano, nije vrijedno ni mog vremena ni mojih živaca.

Jesam, kuja sam ponekad. I ne, ne osjećam se krivom zbog toga. Ako netko ima problem s tim, posve je jasno što može napraviti.
U moru dvoličnih, lažljivih i neinteligentnih ljudi naišla sam na par stvarno prekrasnih pojedinaca. Na nekoliko ljudi zbog kojih mi je drago što ih mogu zvati prijateljima, i Njega.
I dovoljno je. <3

Racionaliziranje.
Recimo da mi nikada nije išlo.
Uz tebe, gubim i onu sasvim malu sposobnost racionliziranja koju sam dosad imala.
Uvijek sam bila osoba koje se pridržavala strogo zacrtanih planova, koja nikada nije prekršila obećanja koja je dala sama sebi. Nisam razmišljala o stvarima koje bi to mogle promijeniti (na kraju krajeva, govorimo o sasvim banalnim stvarima). Nisam mislila o tome da ću upoznati Nekog zbog koga ću se odreći nekih dijelova svoje osobnosti.
I sada, sada kada sam svjesna da mi se događa upravo to, ne mogu si pomoći a da se ne zapitam- što će biti poslije? Ok, sasvim mi je jasno da ne bih trebala razmišljati o kraju i svemu što dolazi s njim sada kada je sve tako savršeno, ali ne mogu si pomoći. Mogu okriviti jedino svoj pesimističan pogled na svijet. Stvarno, što poslije? Hoću li si dopustiti da opet budem slomljena? Na najboljem sam putu. Ne mijenjaš se zbog nekog ako ne misliš ozbiljno. Barem je u mojem slučaju tako. Rastanak je kuja, uvijek boli. A mene boli i sama pomisao na nešto takvo.
Patološki strah od samoće...?
U kombinaciji sa ovišnošću o tebi koju sam razvila...?
Vjerojatno oboje, sa još nekoliko (ne)zanemarivih faktora.

Recimo da nikada nisam bila jedna od onih cura opsjednutih dečkom- i pritom mislim na one patološki ljubomorne, sklone opsjedanju, učestalim pozivima i takvim stvarima.
I onda, na neku bolesnu foru, stvari kojima sam se smijala više mi nisu smiješne. Kao tragičan kraj neke očajno loše komedije (koja to nikada i nije bila).
Vežem se uz nešto što želim toliko jako. Nešto što je savršeno. I bojim se da ću to izgubiti. I naravno da ne reagiram uvijek onako kako bi staložena, smirena i racionalna osoba reagirala.
Izmučila sam Ga, znam. Sa svojim preuveličanim strahovima, sumnjama, nesigurnostima. Kako ostaje tako miran? Zašto me uvjerava da to nije istina, zašto me grli poslije svega, zašto radi dalekosežne planove? Ne. Ne. Ne. Želim to, zapravo. Užasno to želim. Toliko, da se bojim živjeti bez svega toga i znam da prelazi granice normale.
Jedan dan bez Njega i opet postajem paranoična.
Znam da ću opet potonuti u dubinu svog ludila i nije me strah.
Neću se izvući, ovaj put ne.

(and you will be the death of me.)
Tako savršena povezanost. Uvijek pravi trenutak, prave riječi. Ne želim ne želim ne želim da prestane.
Tako je dobro da me ponekad strah. Uvijek sam se bojala svega što je bilo predobro. A ovo je baš tako...Šuti i uživaj! Prepustila sam se, odbacila sve kočnice i vjerujem. Povjerujem u sve. Mislim da ću umrijeti ako bude drugačije. Sada znam da sam predaleko otišla. Nije da nisam htjela. Jesam. Bila sam svjesna. Ali sada se bojim još više. Sada sam se vezala još više. Nema povratka.
Mračno je. I na nebu ima tisuću zvijezda. Prohladno je. Tiho. Nema nikoga. Tu smo, daleko od cijelog svijeta. Daleko od užurbanosti i drugih ljudi. Mislim da ću zauvijek sačuvati taj trenutak.
you take the breath right out of me
Koliko sam zapravo vremena potrošila na trivijalne gluposti? Previše. Jebeno previše. Nemam više namjeru ponoviti istu grešku. Na 100 loših osoba dođe jedna savršena....A meni se stvarno ne da opet ispočetka.
Čekala sam predugo i dala sve od sebe i sad imam ono što sam htjela. I idem i dalje i forsirat ću.Mislim da će ovo biti jedini put da neću sve poslati kvragu i jednostavno pustiti...

Is it over yet? Let me in.

So sacrifice yourself, and let me have what's left.
I know that I can find the fire in your eyes.
I'm going all the way, get away, please.

Ne ide mi dobro pokazivanje osjećaja. Ni uživo, ni napismeno. Jednostavno nisam navikla i nikako mi ne ide, a u nekoj mjeri me i živcira i mislim da je prepotentno, ali ipak osjećam potrebu da napravim baš to, jer se čini kao PRAVA jebena stvar i ne znam, pokušam, ali nije onako kako sam zamislila. I postane samo još veća komplikacija nego što je prije bila i shvatim da to nije to i odustanem. Nema smisla.
Navikla sam čuvati takve stvari za sebe. Nije to ništa što bih željela podijeliti s drugima. Ali kad je On u pitanju...Svi moji običaji i navike padaju u vodu. Spremna sam na kompromise, spremna sam na promjene, i ok je jer uživam u tome.

You take the breath right out of me.
You left a hole where my heart should be.
You got to fight just to make it through,
'cause I will be the death of you.

Konstantne svađe me izbacuju iz takta. U redu, nisu toliko učestale. Previše sam sklona pretjerivanju. Ali ne mogu si pomoći kad želim da sve bude savršeno. A nije. Uvijek su, recimo, vanjski faktori krivi za neki razdor. Stvari nad kojima nemam kontrole. Drugi ljudi.
Ma daj. Ona ne misli valjda stvarno da će uspjeti uništiti no što Mi imamo? Nisu uspjeli ni drugi, neće ni ona. I to kažem sa stopostotnom sigurnošću. Ne muče me takve stvari. Znam cijeniti ono što imam i uživam u tome-ali drugima ne dam. Znam kakvi su ljudi. Znam da su spremni preoteti, svojatati, prevariti, lagati. Mislim, na kraju krajeva, i navikla sam na to. Ali ne smeta me više (događalo se i događat će se). Neću se više zamarati stvarima na koje nemam utjecaja.
Uvijek prekasno naučim lekciju.
Ali sada...sada sam se spremna boriti. Spremna sam uništiti sve i svakoga tko pokuša uništiti mene, bez imalo milosti. Odlučna sam u namjeri da više nikome ne dam potpun uvid u samu sebe (osim nekim zaista posebnim i meni dragim ljudima).
Čini se da...sam ovaj put shvatila na vrijeme.
Hiperaktivnost...letargičnost...fighting...love....
Opet! Nekako se sve izmiješa i vraća se u taj krug. Želim jedan dan bez razmišljanja o svemu tome, želim jedan dan mira, potpune sigurnosti uz odsutstvo tuđih komentara i pogleda. Dajte ljudi, stvarno. I preočito je koliko neke osobe žele skrenuti pažnju na sebe na tuđi račun. Preočito je koliko su neki jebeno neoriginalni i nesposobni da osmisle išta svoje (a takvih je, nažalost, sve više i više. Ljudi se jednostavno ne znaju koristiti mozgom). Preočito je koliko su neki daleko spremni ići (mislim, van granica dobrog ukusa i morala) kako bi dobili ono što žele. Preočito je koliko su neki wannabe-nešto, a baš im ne ide.
A tako je malo inteligentnih, iskrenih, nenametljevih, normalnih, jednostavnih ljudi koji nisu zaljubljeni sami u sebe.
Istina, samoljublje je u nekoj mjeri prilično korisno, zbog nas samih. Ali definitivno mrzim kada prijeđe normalnu granicu i pretvori se u opsesivni narcisoizam.
bitch-bitch-bitch
I tako. Nemam inspiracije, ne piše mi se i imam osjećaj da mi ne ide. Ali stalno mi je tako, pa ipak nastavljam. Ponekad me fascinira vlastita snaga volje. Ponekad me faciniraju i plaše vlastiti postupci.
Prepustila sam se, prvi put zaista jesam bez imala straha. I divno je. Osjećaj je neusporediv. Želim više takvih trenutaka. Želim puno.
Ah-ah-ah. Sretnih nam mjesec dana, bejb. Želim još puno takvih <3.






Like a play of my obsessions,make me understand the lesson. Lock the last open door.

Ne, neću dati nikome da nam ovo uništi.
Unatoč svim pričama, unatoč svim bijednim pokušajima ne odustajem.
Shvatila sam sada koliko su daleko ljudi spremni ići samo da bi nekog vidjeli nesretnog. I iskreno, rastužuju me takve stvari. Tužno je što neki nemaju živote, pa se trpaju u tuđe. Mogu reći da sam sretna. Sretna sam zbog Njega i svega što imamo i zato što volim i osjećam se voljeno. I znam da nisu svi te sreće.
Sretna sam zato što smo stvorili stvarno jako međusobno povjerenje, zato što možemo pričati o svemu ( o stvarima koje drugi apsolutno ne shvaćaju), zato što imamo jako slične interese i u potpunosti se razumijemo. Zato što je beskrajno strpljiv i možemo pričati satima, zato što ima razumijevanja za mene i onda kada mrzim cijeli svijet i kada me ulovi neka depresivna epizoda, zato što je uvijek tu kada ga trebam. I osjećaj je stvarno predivan. I nijedna, NIJEDNA osoba izvana ne može uništiti takvo što.
I takvi me pokušaji ubuduće neće zamarati.
Mogu reći da su posljednjih par mjeseci stvari krenule na bolje, a to se odnosi na gotovo sva poglavlja u mom životu. Više me zaista ne zanimaju tuđe priče i mišljenja ljudi koji mi nisu bliski. Jedinu kritiku koju ću prihvatiti je ona od osobe koju volim i poštujem. Ostali su u svemu tome stvarno...nebitni. Gdje bih se dovela da se obazirem na svaku kritiku ljudi koji su samo ljubomorni i vole se miješati u tuđe živote? Tako da, fuck off haters.
I inspiracija mi se konačno vraća tako da sam se vratila na jedan svoj stariji projekt sa dosta novih ideja, sada imam vremena i posvećujem se tome. Što će kasnije biti s tim, ovisi samo o tome koliko ću biti zadovoljna rezultatom.
I uh da...izlasci...kave svaki dan...Zapravo hm, istina je da više volim zimu, ali zbog svega ovoga želim da ljeto traje zauvijek...




Within my heart a flame of desires
Provoked the power of my will
Forced into silvery shape
A golden queen for me
I made our bed under the stars
Covers a-plenty, bear skin hides
Stroked the arc of golden curves
Kissed the lips of silver

Sigurna sam sada...da više nikome neću moći u potpunosti vjerovati. Strah me ljudi, strah me onoga što se dogodi kada misliš da nekog poznaš, strah me da će završiti kao što završi svaki put, strah me da ću opet čuti iste riječi i naći se u istim situacijama. Bojim se da je ovo možda naš kraj.
Želim ti vjerovati, tako ti želim vjerovati. Ali neke tvoje reakcije pokrenule su unutarnji glas u meni koji mi to jednostavno ne dopušta. Mislila sam, predobro te znam. Mislila sam da se ništa neočekivano ne može dogoditi. Ali, tako započinju sve te priče, zar ne? Uvijek je to osoba od koje to najmanje očekuješ, kojoj najviše vjeruješ, koju najviše voliš. Dobro da nismo postali nešto puno više, a bili smo na dobrom putu. Želiš dalje. Moliš me. Kažeš da nije istina. Zašto me onda muči toliko?? Zašto mi jebeno ne da disati ili spavati? Želim nastaviti gdje smo stali, ali ne mogu izbrisati ove stvari iz svoje glave. Više se ne mogu prepustiti. Mislim da, što se mene tiče, ne može biti isto. Ne znam želim li nastaviti. Kažem, neka ostane ovako još neko vrijeme. Probat ćemo. Vrijeme će pokazati. Ali moje unutranje Ja vrišti na mene. Vrišti da gazim vlastiti ponos i idem protiv sebe.
U biti, ne znam ni sama. Trebala bih tebi vjerovati, ali dovraga, nešto u svemu tome je čudno, jako čudno.
Što više reći?
Ljudi se jebeno namuče da zadobiju moju povjerenje. Ti si ga bezuvjetno imao. Bojim se da si počeo sve previše olako shvaćati.
I da, da, da, to mi je jebena lekcija. Iako ni sama ne znam gdje ovo sve vodi. Ne znam gdje ćemo završiti. Još uvijek sam uvjerena da je sve ovo nešto posebno. Još uvijek imam želju da tako i ostane. Ne želim gledati kako mi se snovi raspadaju pred očima. Ne želim da ti odeš, jer ti si jedina stabilna stvar u mom životu zadnjih mjeseci. I definitivno si jedina osoba kojoj sam sve govorila, kojoj sam dopustila da zna i previše, kojoj sam potpuno vjerovala. I jednostavno, u svemu tome, ne razmišljaš o lošim stvarima. Ne razmišljaš o mogućem kraju, o ljudima koji sve žele uništiti. Ne razmišljaš o mržnji i strahu koji se pojave kao obrambeni mehanizam.
Boli me, strašno.
Ne želim ti ni pokazati koliko. Nikome neću pokazati.
Nastaviti dalje ili ne...? Dajem si još malo vremena, i onda ću odlučiti. Ali mrzim to što sam svjesna da su se neke stvari promijenile i da se ne mogu vratiti na staro...Želim se vratiti na staro, želim forsirati sve dok ne budem potpuno iscrpljena, ali znam da bi vrijedilo. Želim Nas opet, želim nas onakve kakvi smo bili.
Želim sve ono što smo imali.
Takve stvari se dogode. Događale su se i događat će se. Ali ne znam se nositi s tim. Trenutno želim pobjeći od svijeta, od svih i svega da se ne moram suočavati s istinom. Znam da neću moći zauvijek tako. To je najgore. Ovo nije nešto što će biti ZAUVIJEK. Mislila sam da bude (uvijek imam nerealne planove na početku). Nakon ovoga, ne može. Ne može, ne može, ne može, ne može, ne može.
I ako je to tvoja jebena krivica, jebeno ću te ubiti.

Moram se podsjećati...na to koliko zapravo mrzim obaveze. "Pazit ću, sljedeći put". Da. Sljedeći put...sjebem sve još i više. Postala sam skeptična i nesigurna i ne znam više. Dobijem ono što želim i više nije zanimljivo. Ne mogu vjerovati kako samo jedan događaj može ozbiljno poremetiti nečiju percepciju stvari zauvijek. Ali meni se to dogodilo.Tražila sam uzrok, tražila sam razloge. I našla sam ih. I shvatila da mi se dogodilo TO nešto što će uvijek utjecati na moje odnose sa i prema ljudima.
Kvragu, ljuta sam na sebe. Ali neke stvari ne mogu promijeniti. Neke dijelove sebe ne mogu promijeniti. (iako znam da će mi uništiti većinu lijepih stvari s nadom da će mi onda biti bolje.)
Iskreno više nemam volje lagati, sakrivati stvari.
Ovo se sve čini kao prilično loša pseudohalucinacija.

Još jedna noć nespavanja. Još jedna od ne znam ni sama koliko. Umor koji osjećam je strašan, ali si ne dopuštam više sna. (hahaha, autoagresija. yeah right.)
Uništim svaki pokušaj & ne dolazim do cilja što me nervira. Dam si obećanje, svaki jebeni dan si dam obećanje i isplaniram što ću napraviti. Hoću, znam da hoću. I onda jednostavno pustim. Svjesno zajebem. Ipak postoji sutra. Ne želim više taj začarani krug. Crpi svu energiju iz mene.
Više si ne dopuštam pogreške. Bilo je dosta. Analizirala sam se do te mjere da mi više nije ništa ostalo za analiziranje.
Razmišljam o brisanju bloga. Ne, neću. Previše toga je na njemu, žao mi je uništiti sve na čemu sam radila i u što sam uložila bar malo truda. Tako da ostaje na životu. I ne znam, ovo je valjda jedini način da pratim svoje porazbacane misli i jedino mjesto na kojem ih uspijem posložiti u nešto koliko-toliko smisleno.

Jedina stvar koju ne volim kod praznika je činjenica što imam PREVIŠE slobodnog vremena. Mislim, volim to što mogu spavati kad hoću i do kad hoću, volim to što mi se nikuda ne žuri i stvarno nemam nikakvih obaveza. Ali opet, ponekad mi fali ustajanje u točno određeno vrijeme, trčanje pod tuš, ispijanje kave, preslušavanje nekog novog benda na mp3-u i pušenje na putu do škole.
Nedostaje mi onaj rush, onaj adrenalin koji me pucao kad sam znala da moram napraviti nešto u jako kratkom roku. Ali što je je, kad ne moram, ipak se ne živciram toliko. I mogu biti vani svaki dan do suludih sati.
Živcira me premalo koncerata u ovo vrijeme. Kreator i Amon Amarth su imali neki baš loš tajming, a sada kada imam vremena koliko želim, nema ničega. Tek krajem 8. mjeseca odlazim na Destroying the Europe tour - Shining :). 9. mjesec- metalfest, a nakon toga u 10. Amorphis, što apsolutno jedva čekam ali je tajming opet loš.
Tako da se sada, dok nema koncerata, moram zabavljati random stvarima.

Totalno sam se zaljubila u To/Die/For <33
Night is like a hand
That feeds our lust
Darkness, like a temple of love
No sorrow in us
Stars above make us feel alive tonight
Wake up when night drives sun away
Feel the rush burn in our veins
Fall asleep before the dawn
Hearts ache
Under a velvet sky
Faces look cruel in daytime
And we are weak under the sun
We're strangers in the middle of the day
You are the moonshine child
And I am the one
Who's been blinded by the daylight
Come and follow me
Wake up when night drives sun away
Feel the rush burn in our veins
Fall asleep before the dawn
Hearts ache
Under a velvet sky
(Under a velvet sky-To/Die/For)

Previše alkohola. I postajem previše iskrena. I kažem ti sve.
Znaš sve moje strahove, znaš sve što me muči. Znaš sve moje želje, planove.
I rekao si da želiš da potraje.
Imala sam naviku bježati od obaveza, vezanja za bilo koga općenito.
(Stvarno sam mislila da nikada nikome neću dopustiti da zna svaki moj strah i svaku moju slabost)
I sada vidim da u svemu tome nema ništa loše i da zapravo uživam.

I ostaje još tako malo vremena. Ni godina. I često se osvrćem unazad i pitam sam se što sam radila cijelo vrijeme. Zadovoljna sam, na neki način, zabavljala sam se, ali mislim da sam mogla više toga ostvariti. Glas perfekcionizma u meni uvjerava me da nisam napravila stvari kako sam trebala, da sam davala premalo od sebe, i svjesna sam da u svemu tome ima i istine.
Za godinu dana ovo će biti daleka prošlost- još samo toliko mogu uživati u svemu ovome, a onda moram otići i biti odrasla i ponašati se odgovorno u skladu sa svojim godinama. A iskreno, ne želim. Želim ostaviti stvari upravo ovakvima kakve jesu.
Ali svi moramo dalje.
Možda me koči moj konstantni strah od podbacivanja i neuspjeha. Ne znam. Ali taj me strah tako često tjerao dalje. Tjerao me da sjedim 2 dana i noći bez spavanja i pišem dok se gotovo ne onesvijestim, ali budem zadovoljna rezultatom.
Mrzim osjećam kad znam da nisam dala sve od sebe. Ali nekad jednostavno nemam volje, jednostavno pustim da ostane tako kako je jer mi se ne da forsirati samu sebe.
I mislim da su ovi napadaji pisanja u 5 ujutro stvarno strašno zabavni.

I stvarno stvarno stvarno sam zatvorena u njoj.
Nisam htjela, ali osjećam kako se mijenjam. Kako nisam više ona divlja-parti-ne želim spavati cura. Smirujem se. Kao da svaki loš dio mene polako blijedi, i ne opirem se.
Ne znam, ne dopuštam ljudima da me mijenjaju, ne dopuštam im da odu predaleko i upoznaju me do kraja. Imam patološki strah od toga. Ponekad se bojim ljudi općenito (zapravo, prečesto.)
Usamljena sam, ali u redu je, ne vraćam se više na ono mjesto. Moja volja je umrla.
Nisam više sposobna tolerirati gluposti.
I...strah me gubitka samokontrole. I strašno sam u svemu tome i jedva dišem. Ali ok je, rezultati su itekako vrijedni svake sekunde, svake boli, svakog nespavanja, svake svađe.
I imam osjećaj da su mi ruke zavezane, da ne znam što bih rekla pa oh-what-the-hell bolje da šutim, ionako nije vrijedno toga, ionako sve to puno bolje zvuči u mojoj glavi.
Neću ništa reći.
Uostalom, nitko ne razumije...A ja ne želim biti konformist i priklanjati se društvenim normama, tako je JEBENO dosadno i naporno. I nikad mi nije išlo. Tako da ću radije biti autsajder nego kopija svijeta oko sebe.
Potrošila sam sve dobre ideje. (općenito). Ali za pisanje prvenstveno. Svaka bilježnica ispisana mojim idejama nastalima u napadima inspiracije izazvanima uglavnom lošim raspoloženjem sada je bačena ili je na dnu ormara.
Nakon nekog vremena, sve napisano izgleda loše. Nakon što pročitam svaki tekst nekoliko puta uočavam greške koje sam mogla i prije primijetiti. I ne da mi se svaki put tako u krug, ali nastavljam. Ne znam, imam potrebu pisati. (hahahahah, moji lyricsi su jebeno preloši).
I`m drained.




Look, on the bright side is suicide.
(Sarkazam. Ili ne?)

Maybe we`re victims of fate
Remember when we`d celebrate
We`d drink and get high until late
And now we`re all alone

Neopisivo mi se sviđaju naši planovi. Želim cijeli život provesti u toj blaženoj izmaglici u kojoj se mogu samo smješkati i osjećati se tako sretno i sigurno. Sada znam na što želim trošiti svoje vrijeme. Sada znam što trebam odbaciti. Nakon dosta vremena vidim sve prilično jasno i ne shvaćam kako sam si prije dopuštala određene situacije. Ne shvaćam, ali ipak mi je drago, jer nešto sam naučila. I znam da neću ponavljati stare greške.
Prije...svaki pokušaj je bio isti od početka. Random lica neprestano su se izmjenjivala, u vrtlogu divljih izlazaka, hrpe ljudi i alkohola. Nije mi smetalo onda. Bilo je zabavno. A tek kasnije...kasnije sam shvatila koliko je zapravo sve to bilo isprazno i površno.
Da stvarno, još uvijek volim izlaziti i piti i zabavljati se (rekla bih čak u nezdravim količinama :D), ali prije sam to radila pod uvjetom da provodim vrijeme s ljudima koje apsolutno ne podnosim, s lažnim prijateljima. Nitko ne treba takve ljude oko sebe. Ali bila sam dijete. I jedini način da izvučem pouku je očito bio taj da sve to prođem i osjetim na vlastitoj koži. Sada vidim da sam prelako prelazila preko nekih stvari koje sada definitivno ne bih dopustila. Sada tek vidim kakvi su ljudi zapravo, i pomno biram one kojima ću vjerovati.
Recimo da...nimalo ne žalim zbog svega što mi se dogodilo, zbog bilokoje stvari ili gluposti koje sam napravila. Imam osjećaj da se sve to trebalo dogoditi da se formiram u osobu kakva sam sada.
I ima dana kad mi se teško nositi sa svijetom oko sebe i kada me apsolutno svi živciraju ali sada to rješavam drugačije nego prije. Shvatila sam da autodestruktivnost nije jedini izlaz, iako joj i sada često pribjegnem (zato što je kao neka jebena ovisnost, neovisno o obliku u kojem se pojavljuje)

Sjedim na prozoru i gledam kako se noć polako pretvara u dan.
I čitam Tvoju poruku i smijem se. I sjetim nas se prije par mjeseci. I kako god da okrenem, uvijek smo bili jedno uz drugo, ozbiljno pričali, zajebavali se, izlazili, pili, razmjenjivali smsove...
I ne mogu vjerovati da je baš svaki put bilo tako dobro. Stvarno je.
I znam da je ovaj početak drugačiji od svih ostalih. I baš zato imam dobar osjećaj. Ovaj put je sve drugačije...sve se mijenja. Prije sam imala neobjašnjivu fobiju od promjena. Ali sada...sada me nekako veseli.

Maybe we`re victims of fate
Remember when we`d celebrate
We`d drink and get high until late
And now we`re all alone

Znam da su moji postupci ponekad previše kaotični. Ti me ne želiš dovoditi u red, ostavljaš baš ovako jer uživaš u tome.
Ja uživam u tebi, s tobom i u sebi kad god si pokraj mene. I po prvi nemam potrebu mijenjati stvari, želim da ostane baš ovako, želim zamrznuti SVAKI trenutak. Jer ti si moj produžetak.
Strahovi nestaju. Usamljenost je izbrisana. Ne bojim se više vanjskog svijeta. Ne bojim se Njih, jer sada si ti tu.

I dalje uništavam bez objašnjenja. I dalje odbijam davati razloge za BILOŠTO.
I uočavam smisao besmislenosti.
Jedna-dvije-tri...i spava mi se.
( mislim da su sve vaše ideje toliko loše da biste se trebali baciti s mosta).

A ljudi su stvarno jebeni uzaludni trošak vremena i prostora.

Pusti me da se igram sa mislima. Pusti me da bar na trenutak u potpunosti kontroliram tvoj um. Pusti da se naše misli spoje u razornoj oluji osjećaja i neizrečenih riječi.
Želim te udahnuti. Želim se stopiti sa svakim dijelom svega što napraviš. Želim biti tvoja jedina, divlja, perverzna i bolesna misao. Želim biti posljedica tvojih noćnih mora, i svaki početak svakog novog dana. Želim biti tvoj jedini čisti osjećaj i jedina trijezna misao. Želim biti tvoj drugi svijet. Želim se izgubiti s tobom u ruševinama svake nade i u krhotinama svake ljudskosti.
Želim osjećajnost u vrtlogu perverzije i brutalnosti. I tebe u središtu svega toga.
Želim osjetiti hladnoću boli i toplinu povezanosti odjednom.
Ponekad, ponekad je sve ovo toliko kontradiktorno. Udaljenost-savršenstvo. Savršenstvo-udaljenost. Izluđuje me. Do te granice, da ponekad mislim da je gotovo, a onda opet dođeš i sve je savršeno. Ti si takva zagonetka. A opet znam svaki dio tebe, mogu ti pročitati misli. Dva dijela iste cjeline. Iste misli, iste sklonosti.
I want to be the end of everything you have ever done.
Početak/kraj. Izluđujem se mislima. Ne mogu prestati. Želim 24 sata 7 dana u tjednu samo TEBE bez ostatka svijeta jer su takav višak. Želim te zaključati tamo gdje te nitko neće moći naći, želim te vezati lancima tako da nikad ne možeš pobjeći. Želim ti oduzeti sav zrak. Želim te natjerati da se boriš za udisaj. Želim te gledati kako uživaš u boli. I tražiš još. Želim ostaviti trag.
Odvedi me, daleko od svih. Sakrij sve tragove. Natjeraj ih da zaborave. Poigraj se s maštom. Izvadi nož. I zabavi se. Znaš da ću šutjeti. Natjeraj me da se izgubim u mislima izazvanima boli. I jedno što mogu osjetiti...je upravo ta bol koja nas povezuje. I jedino što mogu čuti...je tvoj dah.
Izluđuješ me, izluđuješ me i kad nisi tu.
Vidim šumu, prekrivenu snijegom. Tamno drveće se nadvija nad uske puteve i zaklanja ono malo svjetlosti. Sablasna tišina. Nepoznata prisutnost. Koraci. Krv se razlijeva i uništava savršenu bjelinu snijega.
(to su naši snovi. To su naše perfektno bolesne misli.)
Ulazim u malu sobu oblika kvadrata. Na polici vidim dugačke bijele svijeće i uredno posloženu hrpu odjeće. Kao neka perverzna žrtva. Ispod nogu mi protječe gusta, tamna tekućina i razlijeva se po podu u valovima. Buka je zaglušujuća. I zaklopim oči samo na trenutak. Samo na trenutak. Otvorim ih, i privezana sam. Privezana sam za nešto metalno i hladno je, hladnoća prodire u svaki dio moga tijela ali sam je jedva svjesna.Ruke su mi zavezane, privezano su toliko snažno da mi je umalo zaustavljen dotok krvi. Noge su mi privezane, ništa manje snažno. Miris svijeća postaje prejak. Osjećam snažnu glavobolju i neopisiv umor. Ona vrsta umora, zbog koje mislite da ne možete dalje i samo se želite sklupčati negdje i spavati ZAUVIJEK. Ne mogu spavati. To, to Nešto upravlja mojim živcima i jednostavno mi ne dopušta da sklopim oči i potonem u svijet beskrajnog mira. Jedna tanka igla razdere mi venu i odvede me u nesvjesnost. Osjećam zatezanje na rukama-oh ah tako jako, gotovo je, gotovo je gotovo je. Osjetim oštricu, hladnu oštricu, kako mi prelazi preko lica, a zatim i tijela. Isprva lagano, a zatim sve jače i jače. Prekasno shvaćam da zapravo reže svaki dio mog tijela. Mislim da- mislim da osjetim ljepljivu toplinu krvi na svojoj koži, ali glavobolja je toliko jaka da jednostavno ne mogu podignuti glavu i pogledati. Sasvim polako počinjem osjećati bol. Ne mogu se pomaknuti. Što je to, dovraga? Ali ne, ne smeta mi, to je upravo ona savršena bol. Osjetim oštricu na vratu i osjetim kako me lagano probada. Ne mogu disati. Smijem se. "Ovo si tražila?"
Kontroliraj moje osjećaje. Ostanimo izgubljeni tamo daleko od dosega tuđih pogleda. Ostatak sada postaje nebitan. Nikad se nisam morala pretvarati da sam ono što želiš da te zadivim, to sam oduvijek bila.
Hvala što izazivaš tako dobre nesputane osjećaje u meni. Razum sam odbacila, privremeno. Mislim da ga neću trebati još neko vrijeme (znam da je opasno). Ali po prvi put, imam neki dobar predosjećaj.
Po prvi put ne želim pobjeći. Želim nelogičnu, opasnu povezanost.
Ti si kraj svakog straha, ti si razlog svakog smješka.
You`re the chaos within my head :)
I ne želim da prestane.

Definitivno ima dana kad me obuzme taj strašan osjećaj nesigurnosti.
Ali onda dođeš ti...I znam da sam našla savršenstvo. Znam da sam našla nekog tko me u potpunosti razumije, znam da imam nekog tko će me tješiti i nasmijavati. Nekoga tko će me ispod stola uhvatiti za ruku među gomilom ljudi i natjerati me na smijeh.
Vrijeme je da se zaboravi ono što se dogodilo u prošlosti. Jer ipak, bilo je to tako davno. Nisam više ista. Stvarno jesam okrenula novu stranicu i krenula ispočetka. I drago mi je što si Ti sada dio mene.
Nakon dugo vremena, osjećam se potpuno. Osjećam se snažnije i lakše se riješim depresivnih epizoda.
Zapravo, veseli postovi mi nikada nisu ležali. Uvijek sam sklonija pisanju kada sam tužna, depresivna, pod stresom ili nešto takvo. Tako da, kada sam dobre volje, gubim inspiraciju i ne znam o čemu pisati.

Lie awake in bed at night
And think about your life Do you want to be different? (Different...)
Try to let go of the truth
The battles of your youth
’Cause this is just a game

It's a beautiful lie
It's a perfect denial
Such a beautiful lie to believe in
So beautiful, beautiful lie makes me

Lijepe stvari uvijek brzo prođu. Ali ja ne želim razmišljati o prolaznosti ovoga. Želim da traje.
Ponekad, moram podsjećati samu sebe da je ovo samo igra. A ja se vrtim u krugu i svi gledaju svojim lažno osjećajnim pogledima kao da sve mogu izbrisati. Ljudi NE RAZUMIJU. Dosta mi je licemjerja, dosta mi je dvoličnosti, stvarno, tako mi je zlo od toga.
Mrzim ljude koji imaju potrebu proučavati do detalja tuđe živote kao da je to njihova jebena stvar. Mrzim ljude koji su sretni samo kada vide druge nesretne (što dovoljno govori o njima samima). Get a fucking life.

Tako malo vremena. A toliko toga za napraviti. Toliko planova za ostvariti.
Isključujem svijet (po ne znam koji put) i ostavljam samo nas dvoje. Samo tebi dopuštam da znaš sve, jer drugi nisu vrijedni mog povjerenja.

It's time to forget about the past
To wash away what happened last (happened last)
Hide behind an empty face
Don't ask too much, just say
'Cause this is just a game

It's a beautiful lie
It's a perfect denial
Such a beautiful lie to believe in
So beautiful, beautiful lie makes me

hahaha, 30stm faza xD

Svaki put me sve više i više zbunjuju tvoji postupci. Svaki put se sve više i više bojim. Svaki put tražim banalne izgovore, u koje ni sama ne povjerujem, ali u trenucima očaja zvuče TAKO utješno.
Koncentriraj se. Gubiš kontrolu. Udahni duboko daj sve od sebe i kreni ispočetka.
(možda onda i popraviš trenutno stanje stvari)
Oprosti mi na toj nesavršenosti, oprosti na očajničkom pokušaju da sve popravim, uključujući i tebe. Prerano je za ono što ja želim, ali mislila sam da je moguće. Jer, kad nađeš drugu polovicu sebe, nekog posve identičnog, očekuješ puno. Ali opet krivim samu sebe. Ja sam stručnjak za uništavanje lijepih stvari.

It's that desease of the age
It's that desease that we crave
Alone at the end of the rave
We catch the last bus home

Zaključavam vrata zadnji put i sve postane crno. Osjetim hladne pločice kroz majicu i moji oštri udisaji su jedino što
prekida sablasnu, savršenu tišinu.
Gubim osjećaj za vrijeme i prostor. I to nije prvi put. "Samo da ne shvate, samo da ne primijete, samo da ne..."
Gdje si sad, dovraga?! Gdje si sad, baš u ovom jebenom trenutku kad te neopisivo trebam? Znam što ću čuti. Hvala, svejedno. Mogu i sama. DOBRO SAM.
Nema smisla ikome objašnjavati, nikome ne dugujem objašnjenja. Tebi jedino, možda. Ali više ti ih neću ni davati, jer kad odeš uvijek dobijem osjećaj da ti više nije stalo. Nije realno, znam. Paranoična sam, znam. Ali daj me barem uvjeri u suprotno. Imala sam osjećaj da ćeš biti novi početak, iako si sada više kraj.
Bacam stvari u zidove i odbijaju se uz tresak i padaju na pod.
Ti više ne postojiš. Više nisi stvaran osjećaj.
(jedino što je stvarno sad je ta bol u cijelom tijelu, ali uživam u njoj jer znam da sam na pola puta do uspjeha)

Protection...Pain...Second sight...
The End.

Kad ljubav nije dovoljna, kad postane jednolično, kad znaš što možeš očekivati, sve se pretvori u odvratno dosadnu rutinu i nema zadovoljstva.
Ali opet...ima dana kad se to nešto očekivano pretvori u osjećaj sigurnosti. Čak je i jednoličnost na neki način utješna. " i ima dana kad je i sasvim mala ljubav dovoljna."
Pokušavam se žaliti što manje, ali ja ne mogu biti sretna sa trenutnim stanjem stvari, nikad nisam. Uvijek mislim da može još i bolje, pa kad dođem do tog boljeg, opet želim nešto više. Mrzim što sam toliki jebeni perfekcionist. Zašto bi sve uvijek moralo biti savršeno, ako funkcionira i pod nešto lošijim uvjetima? Zašto žrtvovati sve dobro radi nečeg što će me možda psihički unišititi? Ponekad imam svoju vlastitu logiku i idem protiv ove univerzalne, realne logike, jer volim da stvari budu onako kako su posložene u mojoj glavi. Ionako ne funckioniraju tako dobro u stvarnosti kao u mislima, u nekih 99% slučajeva.
Znam da sam čudna, da me proganjaju neuroze i anksioznost i još puno stvari, ali omg, kad pogledam svijet oko sebe, predobro mi je. U svakoj novoj generaciji ima sve više i više glupih ljudi- ne mislim na onu vrstu predispozicioniranih za takvo što, već onu kojoj je svejedno, jer - zašto razmišljati svojom glavom i imati svoje mišljenje kada će ti ga okolina iovako ionako stvoriti i nametnuti? Just go with the flow. Čemu trošiti moždane stanice? Kako itko može biti zadovoljan takvim životom?
Naglasila sam to već u nekom postovima, ali imati svoje mišljenje i stavove danas jednostavno ne prolazi. Stvarno ne mogu vjerovati- kako bi svijet funkcionirao kad bismo svi bili potpuno isti? Ne bismo bili ljudi, već roboti. Trebamo naučiti prihvaćati razlike među ljudima. Ja se zalažem za vjersku, nacionalnu i svaku drugu međuljudsku toleranciju.
Glupi ljudi, preispitajte svoje želje i stavove- i dalje će se rađati ljudi druge boje kože, jer nikakva vrsta mržnje ili nasilja ne može promijeniti tu činjenicu, uvijek će biti ljudi koji će vjerovati u nešto svoje i imati neku svoju filozofiju jer nitko nema moć upravljanja ljudskim umovima.

Dobro, kad započnem sa tom nekom svojom filozofijom, uvijek ju pokušavam maksimalno pojednostaviti, jer ljudi inače teško pohvataju moj slijed misli (nije da se hvalim, ali ipak mi je to kompliment na neki način :D).
I da...kada sam sretna, uvijek mogu pisati o svemu i svačemu, i to satima. Baš kao sada, samo što malo energije mislim sačuvati za neke bitnije stvari :).



<3

Krajnja nemoralnost. Zadnja stanica. Rastanci i novi početak.
...downer...
Pakiram torbe, palim cigaretu i izlazim na kišno jutro. I znam da više NIKAD neće biti isto, nikad nikad više. Žao mi je. Zbog toliko vremena, od kojeg je većina potrošena uzalud. Mi više nismo mi. Razdvojeni smo...odsada pa zauvijek. Uvijek sam očekivala velik, dramatičan kraj. A bilo je tiho, neprimjetno. Nitko nije shvatio (nikome neću reći.)
Moja očekivanja su nadmašila sve. Svjesno ili nesvjesno sam uništavala ono što sam željela.
I zato, nema veze ako boli, nema veze ako se raspada. Bar znam da je to isključivo moja krivica.
Preispitujem smisao postojanja.
I nikada ne dođem do logičnih zaključaka, što me na kraju frustrira. Mrzim trošiti svoj iznadprosječno visok IQ na stvari koje ne urode plodom (i ne, nisam ozbiljna.)
Mrzim to što tražim smisao u Nama, u svemu što se dogodilo u zadnjih godinu dana, i isto tako ne nalazim logične odgovore. Čemu to sve- kako smo se samo našli, iz potpuno različitih krajeva, i kako nam se BAŠ TO dogodilo iz ničega? Zašto se to sve događalo ako nije bilo šanse da uspije, zašto smo forsirali a znali smo da je besmisleno?
Da, ipak sam svjesna da ne bih trebala tražiti smisao.
I zato, bacam sve to. Zaboravljam. Jer ako ću se mučiti mislima, neću moći nastaviti. Odbaci nas, odbaci sve ono što osjećaš. Jer osjećaji su prepreke.
I ulazim u bus. Dok prolazi pokraj bezličnih ulica i kuća, težina udaljenosti je jača nego ikada prije. I shvaćam. Shvaćam da smo tu stali ; da je bilo dovoljno i da je to bilo to to za nas ; nema više iznenađenja ; nema više iznenadnih obrata ; nema više maksimalnog iskorištavanja zadnjih 5 minuta.
Pomirim se sa svime. Kraj je bio očekivan. Znam da tako mora biti.
I ostalo je tako malo stvari koje želim reći...Želim ti reći da je bilo prekrasno, da sam uživala u svakoj sekundi i da mi nije nimalo žao, da bih sve ponovila da imam priliku, da je to bilo predivno iskustvo na kojem sam zahvalna, da sam zbog tebe naučila što znači nekoga stvarno voljeti, da sam shvatila koje su zapravo važne stvari i da neke sitnice ne igraju ulogu. I mislim da sam u tebi našla jednog od najboljih prijatelja, nekoga koga ću zauvijek voljeti.

I da, tu dolazim do zaključka. Sve prolazi. Relativno brzo, iako sve ovisi o našoj definiciji određenog vremenskog perioda i situacije.
I svaka situacija, kakva god bila, donosi nešto novo, što je vrijedno preživjeti makar zato da bismo sljedeći put bili pametniji i izvukli pouku iz svega. Ja znam da jesam.
I bilo je teško. Za mene je kraj uvijek nešto užasno teško i mislim da neću preživjeti. Ali, kao i uvijek, izađem jača iz svega. Zatvaram jedno poglavlje, otvaram novo.




And sometimes I...I feel like screaming. For no reason at all.

Imam...ono što sam htjela.
Ono čemu sam se nadala.
I bojim se da postajem ovisna.
I gubim sposobnost racionaliziranja.
I opet se bojim kraja.
I znam da je TO jedino što sad mogu osjećati.
Ti si jedini koji me oraspoloži.


I zauvijek ostajem tamo...na onoj klupi, u mraku, gdje nitko ne prolazi...I svjesna sam jedino tvoje blizine i tvog tihog disanja i tvojih brzih otkucaja srca. I znam. Da je to to, da želim da tako i ostane. Jer tako je jebeno savršeno. Nas dvoje smo savršeni zajedno.
Svi odu. Mi ni ne primijetimo. Ostajemo tamo, na istom mjestu, u potpunoj tišini izgubljeni u svojim mislima.
Grad je prazan. Nema nikoga. Jedino nas dvoje prolazimo, držimo se za ruke. Gledamo kako počinje izlaziti dan na nebu. ( i dalje...znam da ne mogu spavati. pa sjedim na prozoru i gledam nebo koje postaje sve svijetlije i mislim o tebi.)
Znam što drugi govore...i tako mi je svejedno. Na kraju krajeva, to je MOJ jebeni život, i imam apsolutno jebeno pravo raditi štogod hoću, bez tuđeg dopuštenja. Imam pravo na tebe (svima kojima to smeta-umrite).

Savršenstvo, gomila osjećaja, neizbježna potreba za sakrivanjem, oh ah početak!
Sretna sam. Volim.
( i hvala ti na svemu)
A svijet ostaje u magli.